Bivajući institucijom srednjeg stručnog obrazovanja, dakle pripremajući učenike koji je pohađaju da se po završetku školovanja uključe u proces rada ili dalje nastave svoje obrazovanje, srednja muzička škola, pored ostalih, ima specifičnu dualnu funkciju: da obrazuje i osposobi za aktivno bavljenje različitim vidovima i/ili aspektima muzike kao zanata u reprodukcijsko-kreativnom smislu s jedne strane, i pruži podršku propitivanju, prepoznavanju, njegovanju i razvoju vlastitog izraza učenika, njegove/njene autentične interpretacije i upotrebe muzike kao kreativne umjetnosti, s druge. 

Muzički uspjeh po mjerilima tezge

U kojoj mjeri škola vrši prvu funkciju odnosno podučava kompetencijama za konkretna zanimanja za koja obrazuje, zavisi od niza aspekata, inherentnih sistemu u kojem se škola nalazi i kapaciteta škole.

Domen je (druge vrste) zanata izvršiti potrebne analize, uočiti gradivne elemente, njihove horizontalne i vertikalne međupovezanosti, i, u skladu sa definisanom vizijom školskog odbora i kolektiva, postaviti mjerljiv fazni plan razvoja, propraćen adekvatnim resursima, koji ukazuje i oslanja se na razvojne snage i prednosti, odražavajući specifičnosti ove u odnosu na druge škole u gradu, ili iste u širem regionu. Nešto manje zahtjevan, da je barem uži kontekst djelimično stabilan u svojoj podršci, budući da je širi sve više nepredvidiv. 

Očekivano,  muzičke škole nisu predmet programa i projekata razvoja koji se bave unapređenjem stručnog obrazovanja i osposobljavanja u skladu sa tržišnom privredom i tehnološkim razvojem. Ali, ni inače: stigmatizovane kao sektor u kojem kru’a nikad nije ni bilo, iako od ‘hljeba i igara’ ni hirurški odvojive nisu, u kojem, po uspješnom završetku školovanja, ako ti se posreći, postaješ zabavljač, dekor, zavisno od vještine adaptacije, promućurnosti i samoironije u opštoj komodifikaciji i prodaji svega – svojega i sebe samoga, ako ti se posreći, između zabave, relaksacije, izduvnog ventila, statusnog simbola…….(dopiši) za milione do one za šačicu, bilo privatnih ili javnih potrošača; ako ti se posreći, nastavnik, da vodiš druge po ambivalentnom odgojno-obrazovnom putu ili da budeš u nekolicini koji zasjaju svojom zvijezdom, u kakvoj muzičkoj niši ili mainstreamu. Ako ti se posreći.  

Otvoriti kutije različitih aspekata očekivanja koja se imaju od svake muzičke škole kao ustanove obrazovnog sistema čiji je dio, kulture zajednice u kojoj živi i koja ona, kao organizaciona jedinka širih sistema, ima od sebe same, sa ljudima i za ljude koji je čine, i pomiriti ih kako bi se znao pravac putovanja jeste zahtjevno ali ne manje potrebno. Posebno stoga što kultura umije da ide više koraka ispred, iza, da se prelijeva pored, iznad, ispod i mimo bilo kojeg sistema, politike kulture i bilo kakvih institucija i obrazaca te da pred njih postavlja zahtjeve, jednako kao što ih sama dobija, bilo kao nosilac… (dopiši ideologiju) promjene ili odbrambeno utvrđenje stečenih….(dopiši ideologiju) tekovina, u kojima više ili manje uspješno balansira. 

Za dušu 

Puna izazova je, međutim, druga, manje vidljiva a daleko potrebnija funkcija. Funkcija koja podrazumijeva pružanje podrške razvoju sopstvenog osjećaja svijeta i razumijevanja svog mjesta u tom svijetu i interpretacije – kroz muzičko stvaralaštvo. Otkako je muzička umjetnost istjerana iz svih srednjih škola osim opšteg obrazovanja, čini se da je teret muzičkih škola u gradovima u kojima su i, posebno nastavnika, tim veći.

Nevjerovatno uvriježena je zabluda da je stvaralaštvo kroz umjetnost (ali i inače!) rezervisano samo za rijetke ili da je izraz nekog posebnog stanja zaposjednutosti / blagoslovenosti kroz koje nam nešto izvan nas diktira, bilo sadržaje ili format predmeta isporuke, ili oboje. 

Kako smo svi ponaosob jedinstveni, naš doživljaj svijeta je takođe poseban, i samim tim našem Drugome Drugi i Drugačiji, kao odraz vlastitog doživljaja stvarnosti i nadasve ličnog iskustva. Humor može biti dobar saveznik u igri identiteta koji se rastaču jedni u drugima. 

Važan segment tog procesa je definisanje pravca, njegovanje kritičkog mišljenja kao i različitih vidova povezivanja ideja i njihovog vrednovanja, u definisanju i redefinisanju onoga što se ima i želi s drugim podijeliti. Kreativnost zahtijeva njegovanje različitih oblika pismenosti i poštivanje etosa discipline – i neprikosnoveno učenje kroz greške. 

U svemu tome, primarna je vježba podrške procesu povratka Sebi i vlastitom kompasu, u okeanu utrtih staza, ponuđenih odgovora, gotovih rješenja, instant recepata, uvriježenih modusa, kratica, zadatih formula i algoritama,…; od kojih nas dijeli tek jedan klik.  Živimo vrijeme u kojem je biti čovjek propitivano kroz šaku više filtera, posebno u susret sinergijama sa vještačkom inteligencijom sa posljedicama koje ni ne pokušavamo ozbiljno sagledati s tačke gledišta obrazovnog sistema. I, šta je starije, koka ili jaje? Gdje se obrazuju i kako se usavršavaju oni koji imaju zadatak da izvuku iz nas ono što je već unutra? Kuda gleda njihov kompas ulazeći u dinamike sa iglama na kompasima koji i dalje uče gdje im je Sjever?  Koji, kao što ‘veliki’ to znaju, niti je isti za sve, niti je nepomičan. Kakvu sistemsku podršku dobijaju da samostalno i odgovorno nose pedagoško-psihološko-didaktičko-metodičke procese koji u svom središtu imaju Čovjeka u mnoštvu međupovezanosti i dinamika a ne dihotomijski predodređeni tržišno orijentisani ljudski kapital?

Pitanja umjesto zaključka

Ova druga ne može nego da hrani prvu funkciju, propitujući sposobnost i odgovornost koju svi oni, bilo kog zanimanja, uloge i funkcije, angažovani u obrazovanju za kreativnost, mogu i treba da imaju. 

A jubileji su i vrijeme da si možemo (pomalo sarkastično) čestitati, posebno u ovom vremenu i prostoru, što smo uopšte i stigli dokle jesmo ali i, ako smo istinski hrabri, da se zapitamo o smislu i svrsi vlastitih nastojanja. Ili i o tome brigu treba da vodi poslovični Drugi?!